Autor Tema: Crveni baron  (Pročitano 569 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Sky_Fly

  • Razvodnik
  • *
  • Poruke: 3
    • Pogledaj profil
Crveni baron
« poslato: Avgust 21, 2010, 09:33:52 posle podne »
Manfred Albreht Frajher fon Rihthofen, u orginalu, Rittmeister Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen (2.maj 1892. – 21. аpril 1918.), Pruski plemić, nemački letački as Prvog svetskog rata. Rihthofen je rođen u Kleinburg-u u blizini grada Braslau (Breslau) u Šleziji (Silesia) Nemačka (danas Vroclav (Wroclaw) u Poljskoj) u porodici poznatih Pruskih plemića.

Rihthofenje takodje poznat pod nadimcima Crnveni Đavo "le Diable Rouge" ("Red Devil") ili Mali Crveni "Le Petit Rouge" ("Little Red") kod Francuza, odnosno, Crveni Vitez "Red Knight" ili Crveni baron "Red Baron" među Englezima. Nemački prevod za "Red Baron" je "der Rote Baron"; on je takođe u svojoj domovini poznat, uprkos tome da se retko pominje, pos svojoj tituli Barona, odnosno odgovarajuća plemićka titula je "Freiherr".

Svoju vojnu karijeru, zbog sklonosti ka lovu i jahanju, započeo je po završetku kadetske obuke 1911. godine, stupio je u 1. Ulanski puk – Kajzer Aleksander III (Ulanen-Regiment Kaiser Alexanders des III. von Russland (1. Westpreußisches)). Služeći u konjici dostigao je čin Poručnika (Leutnant).

Svoju letačku karijeru započeo je 1915. godine. Pridužio se Fliegertruppe kao posmatrač (observer) jer je tok obuke bio kraći, a samim tim bi brže stupio u borbu. Posle samo 24 časa letačke obuke, od strane njegovog prijatelja Oberleutnant Georg Zeumer-a, svoj prvi solo let je načinio 10. oktobra 1915. godine. Ovaj let se zavšio neslavno. Pri pokušaju sletanja slupao je avion.

Pri deo ratovanja proveo je na istočnom frontu, u periodu od juna do avgusta 1915 god. Sa Fliegerabteilung 69 ("No. 69 Flying Squadron"). Po brebacivanju na Champagne front, u svojoj drugoj borbi uspeo je da obori franciski avion tipa Farman. Ucinio je to kao "observer" svojim mitraljezom. U međusobnoj razmeni vatre, uspeo je da obori suparnika, na njegovu nesreću avion je pao iza suparničkih linija te se nije moglo potvrditi obaranje. U martu 1916.god pridružio se Kampfgeschwader 2 ("No. 2 Bomber Geschwader") leteći na dvosedom Albatros B.II. Iznad Verduna (Verdun) na dan 26. aprila 1916. pucao je na Francuski Nieuport oborivši ga iznad utvrđenja Fort Douaumont, ni za ovo obaranje nije dobio oficijelno priznanje obaranja. U tom vremenskom periodu leteo je na Fokker Eindecker jednosednom lovcu. Naravno ovo je bilo na početku njegove letačke karijere, kasnije će Manfred steći takvu reputaciju da neće piti potrebno da se sumnja u njegovu reč.

Susret sa svojim idolom, i jos jednim izvanrednim asom Osvalad Belkeom (Oswald Boelcke), uticao je na njega da iz konjice pređe u aviaciju (Luftstreitkräfte). Sam Belke ga je pozvao da se pridruži njegovoj jedinici Jasta 2 (Jagdstaffel 2),što je ovaj učinio 1. septembra 1916. godine. Iako su medjusobno jedan drugog proslavili, Manfred kao pilot i Fokker Dr.I kao letelica na kojoj je leteo, on je ipak većinu svog letačkog života proveo leteći na biplanima Albatros D.II i Albatros D.III.
 
Na slici Oswald Boelcke - slikano 1916. sa ordenom Pour le Mérite ave Blauer Max oko vrata.

Već 17. septembra 1916. godine ubeležena je prva vazdušna pobeda ovog izvanrednog pilota. Bilo je to iznad oblasti Kambre (Cambrai) u severoistočnoj Francuskoj. Njegova jedanaesta žrtva bio je još jedan letački as. Ovog puta bio je to britanac Major Lanoe George Hawker poznatom po nadimku britanski Belke, nosiocu Victoria Cross-a , desilo se to 23. novembra iste godine.

Posle ove bitke shvatio je da mu je potrebnije manervabilnije avion, iako je to značilo samim tim i sporiji. Prelazi da leti sa Albatros D.II na Albatros D.III, na kome je uz kraće prelaze ponovo na Albatros D.II i Halberstadt D.II, leteo sve do juna 1917. kada prelazi na Albatros D.V. Od oktobra 1917. leteo je na svom poslednjem avionu, čuveni Fokker Dr.I triplan. U nekim izveštajima se pominje da je ovaj avion projektovan po njegovoj želji. Iako je sudelovao u izgradnji, svojim sugestijama, nije docekao da poleti na Foker D.VII. Ovaj avion je ušao u upotrebu nekoliko dana po Manfredovoj smrti.

U oktobru 1916. poginuo je veliki as Osvalad Belke (Oswald Boelcke). Možda će baš njegova smrt ostaviti mrlju na dostignuća Manfreda kao izvanrednog pilota. Bilo je onih koji su, tada mladog i tek u zaletu, Manfreda označili za krivca oko incidenta  u kome je Belke, as sa 40 pobeda, izgubio život. Belke je izgubio život u vazdušnom sudaru tokom borbe (a mid-air collision during combat). Dok su neki okrivljivali Manfredov entuzijazam sa koliziju koju je izazvao pilot Erwin Böhme, primoravši ga da se sudari sa gornjim krilom Belkeovog aviona. Drugi su opet okrivljivali samog Böhme-a, ili nazivali čistom nesrećom koja nije povezana aa bilo čijom greškom.

Januar 1917. je bio jako znacajan u životu ovog sjajnog asa. Svojom šesnaestom pobedom postao je najbolji živi as Nemačke. Ordenovan je 12. januara čuvenim Ordenom za zasluge - Plavim Maksom (Pour le Mérite - Blauer Max - Blue Max), najvišim ordenom Kraljevine Prusije. Istog meseca dobio je i komandu nad Jasta 11 (Jasta 11 - Jagdstaffel 11 - "No 11 Fighter Squadron"). Ova, do tada manje po uspehu poznata, eskadrila dostiže svoju slavu u periodu poznatom kao Krvavi April ("Bloody April"), kada su prosto tamanili neprijatelje. Tokom aprila, Britanci (Royal Flying Corps (RFC)) su izgubili 245 letelica, 211 pilota je poginulo ili se vodi kao nestalo i 108 ih se vodilo kao ratni zarobljenici. Nemačko vazuhoplovstvo (Luftstreitkräfte) je izgubilo svega 66 letelica po svim osnovama.
 
Po nekim izvorima, Jasta 11 se odlikovala po crvenim oznakama, dok su drugi pominjali da je Manfred licno ofarbao svoj avion u krvavo crveno kako bi bio uočljiv svojim trupama na zemlji. Kao osnovni razlog za crvenu boju pominje se da je to boja njegovog Ulanskog puka (Ulanen-Regiment Kaiser Alexanders des III. von Russland). Ta crvena boja mu je donela i nadimke, ali i suparnike koji su farbali noseve svojih aviona. Crveno ofarbani nosevi Britanskih aviona označavali su nameru za progonjenjem Crvenog barona.

Početkom aprila (kao tačan datum pominje se 7. april) promovisan je u novi čin Rittmeister (Cavalry Captain), ali je isto tako dobio naređenje o otpustu. Sa odmora se vraća početkom juna. 24. juna dodenjena mu je komanda na novoformiranom jedinicom vazduhoplovnog puka (Jagdgeschwader 1 - Fighter Wing 1), ovaj puk kasnije biva preimenovan u "Jagdgeschwader Frieherr von Richthofen" njemu u čast, koja se sastojala iz Jasta 4, 6, 10 i 11.

Kao u mnogim slučajevima, tako i u slučaju imena Leteći Cirkus se povezuje sa različitim stvarima od izvora do izvora koji se čita. Međutim, zajedničko za sve njih je da se slažu da je Leteći Cirkus ("The Flying Circus" ili "Richthofen's Circus") bila jedinica pod Manfredovom komandom, da se jedinica odlikovala visokom mobilnošću, šatorima, i žarkoj boji, ali i neobičnoj šemi farbanja aviona čija je svrha bila lakše raspoznavanje tokom bliske borbe u vazdušnom prostoru popularne pod nazivom dog-fight. Ja spadam o poklonike onih koji su za opciju da se radilo o vazduhoplovnom puku (Jagdgeschwader1).

 
Njegovu karijeru sjajnih uspeha pratile su situacije u kojima je i on ponekad izvlačio teži kraj. Bilo je situacija kada mu je u borbama ošetcen avion, ili je sama od sebe konstrukcija popustila, na avionu Albatros D.III donje krilo bi često pucalo. Jedna od situacija , koja je jako interesantna, desila se 9. marta. Manfred je oboren iznad Oppy-a, ali kasnije istog dana ponovo uzleteo u borbu. 6. jula tokom borbe sa dvosedom F.E.2 pripadnicima No.20  Squadron -om RAF-a, u kome su sedeli Capt. Douglas Cunnel i 2nd Lt. Albert Woodbridge, Manfred je oboren i doživeo je težak pogodak u glavu. Bilo je potrebno više nedelja za njegov oporavak. U tom periodu je i nastala njegova autobiografija. Često se pominje kako posle ove povrede Manfred više nije bio onja stari. patio je od glavobolje i mučnine. Mnogi tvrde da se čitav njegov karakter promenio. Pominje se kako je sa velikom upornošću i tvrdoglavošću progonio metu, ne obazirući se na događanja oko sebe, što pre ranjavanja nije bio slučaj.

U avgustu Manfredova jedinica dobija isporuku Fokker Dr.I, a on je svoje prvo obaranje obavio 1. septembra, bila je to njegova 60-a pobeda. Posle jednomesečnog odmora vraća se ponovi na front. Pomenje se kako se od njega tražilo da se povuče sa fronta. Oči nacije su bile uprte u njega i njegove podvige, te bi njegova smrt bila preveliki udarac na moral naroda.
Poginuo je kako donekle ne dolikuje jednom letackom asu kakav je bio. Bilo je to 21. aprila 1918. godine nešto posle 11 pe podne. Pogođen je jednim .303 zrnom, dok je leteo iznad Morlankur grebena (Morlancourt Ridge) u blizini reke Some (Somme). Tog jutra Manfred je pratio duboko u Britansku teritoriju i dosta nisko Sopwith Camel za kojim je pilotirao mladi Kanadski pilot Vilfrid "Vop" Mej (Lieutenant Wilfrid Reid "Wop" May) iz 209-e eskadrile RAF-a (No. 209 Squadron, RAF). Učinio je suprotno Nemačkoj vazduhoplovnoj doktrini koju je sam sastavio: "one should never obstinately stay with an opponent which, through bad shooting or skillful turning, he has been unable to shoot down while the battle lasts until it is far on the other side". Pogodak je prošao dijagonalno, odozdo ka gore i sdesna na levo. Ulazna rana je bila ispod desnog pazuha (penetrating from the right armpit), a izlazna iznad leve bradavice (resurfacing next to the left nipple), tom prilikom oštetivši pluća i srce. Manfredova smrt nije nastupimla momentalno, on je uspeo užurbano ali kontrolisano da prizemni avion u polje na brdu u blizini puta Braj-Korbi (Bray-Corbie), severno od sela Vo-sur-Som (Vaux-sur-Somme), u sektoru koji su kontrolisale Australijske imperijalne snage (Australian Imperial Force - AIF). Njegov Fokker nije prilično oštećen prilikom sletanja, ali je vrlo brzo raščerupan od strane lovaca na suvenire. Jedino je još njen motor ostao od čitave letelice. Doniran je Imperial War Museum-u u Londonu, gde je i danas deo njegove postavke. Često se navodi reč "gotov sam", odnosno, "kaputt" koju je navodno Manfred izgovorio pred Australijskim vojnicima neposredno pre nego je izdahnuo u svom Fokker-u.

 

Ime još jednog pilota se pominje u dešavanju oko smrti ovog nemačkog asa. U jednom momentu je obaranje Crvenog Barona pripisano Mejovom školskom prijatelju i petpostavljenom oficiru, kapetanu Arturu "Roj" Braunu (Canadian Captain Arthur "Roy" Brown). Braunu je pripisamo obaranje Crvenog Barona. Iako Braun sam nije nikad govorio o tome šta se desilo toga dana, često se navode dve njegove izjave. Prva je njegova tvrdnja "da nema svrhe da da komentariše, kad već postoji dokaz" ("There is no point in me commenting, as the evidence is already out there") a druga je kada je dan po Manfredovoj smrti video njegovo telo, pa je zapisao "imao sam kneglu u grlu. Da mi je bio dragi prijatelj, ja nebih osetio veću tugu" (there was a lump in my throat. If he had been my dearest friend, I could not have felt greater sorrow).

Poslednjih godina se spekuliše sa tim ko je opalio hitac koji je usmrtio Manfreda. Postoje razne teze i navode se razna imena, ali jedno je sigurno da je to bio Australijanac po svoj prilici.

 
Kao najbliža Saveznička vazduhoplovna jedinica, jedinica 3. eskadrile australijskog ratnog vazduhoplovstva (No. 3 Squadron, Australian Flying Corps) preuzela je odgovornost za posmrtne ostatke Crvenog barona. Posmrtni ostaci su sahranjeni uz sve vojne počasti 22. aprila 1918.god na groblju u selu Bertangleu (Bertangles) u blizini Amijena (Amiens) u Francuskoj. 1925. Pominje se da su Saveznici obavestili Nemce o pogibiji njihovog asa slikom groba i porukom u kojoj je pisalo :"To the German Flying Corps. Rittmeister Baron Manfred von Richthofen was killed in aerial combat on April 21st 1918. He was buried with full military honours. From British Royal Air Force".

    

Manfredov najmlađi brat, Bolko, eshumirao je posmrtne ostatke crvenog barona sa namerom da ih prenese kući i pokopa pored grobova oca i brata na groblju "Schweidnitz cemetery", Po želji nemačkih vlasti, Manfred je ipak sahranjen na vojnom groblju "Invalidenfriedhof Cemetery" - "Invalid's Cemetery" u Berlinu, 20. novembra 1925. gidine, uz mnoge Nemačke heroje i vojskovođe. Uz saglasnost porodice, Manfred je ostao da leži u Berlinu sve do 1975. godine, kada su njegovi ostaci ponovo eshumirani i prebačeni u porodičnu grobnicu u Südfriedhof-u u Vezbadenu (Wiesbaden).

 


Van mreže ACHTUNG

  • Administrator
  • Pukovnik
  • *
  • Poruke: 1992
  • Country: de
    • ICQ glasnik - 482638609
    • MSN glasnik - nesic_nikola@yahoo.com
    • Yahoo brzi glasnik - nesic_nikola@yahoo.com
    • Pogledaj profil
    • Drugi svetski rat
    • Imejl
Odg: Crveni baron
« Odgovor #1 poslato: Avgust 21, 2010, 09:43:20 posle podne »
Dodaj na kraju izvor teksta.
History will be kind to me for I intend to write it. - Winston Churchill

Dylan Dog

  • Gost
Odg: Crveni baron
« Odgovor #2 poslato: Avgust 22, 2010, 06:08:56 pre podne »
Manfred Albreht Frajher fon Rihthofen, u orginalu, Rittmeister Manfred Albrecht Freiherr von Richthofen...
Ovo samo stvara zabunu   :bedak:
Covek se zove Manfred von Richthofen
Albreht je otac crvenog barona, a Rittmeister i Freiherr su titule

Van mreže baclawa

  • Major
  • *
  • Poruke: 1069
    • ICQ glasnik - 416173423
    • Pogledaj profil
    • A vi, kako te?
Odg: Crveni baron
« Odgovor #3 poslato: Decembar 27, 2010, 11:52:25 pre podne »
Hvala na detaljnom i zanimljivom tekstu. Ali, sto rece ACHTUNG, koji je izvor teksta?
... Boricemo se u Francuskoj, na morima i okeanima, boriti sa sve vecim samopouzdanjem i sve jacim snagama u vazduhu, branicemo nase ostrvo, ma kakva da bude cena. Boricemo se na obalama, na mestima za iskrcavanja, na poljima i po ulicama , boriti u brdima; nikada se necemo predati ...